Ja ne znam zašto svako veče
U strahu čekam da se javi
Glas jedne trube, i da poteče
U mojoj krvi, u mojoj glavi.

Djetinjstvo moje kraj kasarne
U ovoj trubi još se krije,
I mrtva usta iz vojarne
U noći viču da netko bdije.

Kad čujem trubu tog svirača,
Što stoji negdje na mrtvoj straži,
Ja znam da netko usred plača
I mene zove, i mene traži.

Ne budi, trubo, to što ode,
Na svakom grobu raste trava,
I ispod zemlje, ispod vode
Tvoj drug već davno mrtav spava.

I neće čuti to što sviraš,
I neće znati što ga zove,
Ti samo stare rane diraš,
Ti samo budiš mrtve snove.

Dok spava grad pod rukom neba,
Dok spava sve što spati treba,
Ti zalud zoveš iz tog mraka
Imena davnih ožiljaka.

I tu preda mnom opet idu,
U dugom redu kao četa,
Svi davni dani mog života,
Sva davno izgubljena ljeta.

I što da počnem, kamo sada,
Sa godinama sto se ruše,
Kroz trg i ulice mog grada,
Kroz kosti moje vjetar puše.

I svake noći još se javlja
Taj glas od sjene i od plača,
I neka ruka trubu stavlja
Na mrtva usta....mog svirača.



Lyrics submitted by Mad Woman Moon

Povečerje song meanings
Add your thoughts

No Comments

sort form View by:
  • No Comments

Add your thoughts

Log in now to tell us what you think this song means.

Don’t have an account? Create an account with SongMeanings to post comments, submit lyrics, and more. It’s super easy, we promise!

Back to top
explain